Ovo je nekadašnja željeznička stanica u Derventi. U ovoj zgradi bila je smještena i prva direkcija željeznica za Bosnu i Hercegovinu. Mnogim Dervenćanima ona je još uvijek u bliskom sjećanju. Nekima po tome to što je bila, nekima je u sjećanju ostala kafana koja je nosila ime "Tri lipe" nekima kao Željeznički auto saobraćaj "ŽAS",  nekima što je bila dugo u ruševnom stanju, što je bio i navodno jedan od razloga da ona bude srušena. Sramotno je to što nikome nije palo na pamet da se ona može i obnoviti i da svjedoči budućim naraštajima  o svome postojanju i tako dalje. Photo Slide Show prikazuje  njeno postojanje, rušenje i jednu lipu koja se čudom oporavila i nastavila da živi u svoj stogodišnji život. Međutim nikome nije jasno zbog čega i po čijem naređenju je morala biti srušena jula mjeseca 2002. godine. Rušenje je započeto jednog petka u kasne popodnevne sate i već u nedjelju do prvog sumraka tu više nije bilo ni jednog elementa koji bi ukazivao da je nekada ovdje bila neka građevina. Sve je poravnato, i tu se danas nalazi gola ledina.

       Prva pruga u Bosni i Hercegovini puštena je u saobraćaj 24. 12. 1872. godine. Bila je to pruga normalnog kolosijeka od Banja Luke do Dobrljina (101,6 km) izgrđena kao dio Carigradske magistrale koja je, prema planovima Otomanskog carstva, trebala da poveže Carigrad sa Bečom. Međutim, to se nikada neće dogoditi zbog raspada i pada dugotrajne Otomanske imperije.

       Poslije Berlinskog kongresa (1878) godine Austrougarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu i odmah započela intenzivnu gradnju pruga. Austrougarske okupacione trupe gradile su pruge na liniji svog prodora u Bosnu i Hercegovinu, da bi osigurali snabdijevanje svojih trupa. Već u septembru 1878. godine započeta je izgradnja pruge uzanog kolosijeka od Bos. Broda do Sarajeva. Desetog septembra 1878. godine u Derventi je osnovana i prva direkcija željeznica za Bosnu i Hercegovinu, pod nazivom: "Direkcija Carskih i Kraljevskih Bosanskih željeznica". Prvi direktor je bio austrougarski major - inženjer Jochan Tomaschek. Osoblje direkcije sačinjavalo je sedam austrougarskih oficira i vojnih činovnika, 30 civilnih činovnika iz Austrougarske i veći broj drugog osoblja - isključivo stranaca. Pomoćno osoblje su bili domaći radnici, koji će radeći na pruzi decenijama osiguravati svoju radnu i porodičnu egzistenciju.

      Vojna uprava je naredila da dionica pruge od Bos. Broda do Dervente mora biti završena za dva mjeseca. Iz Rumunije, gdje je završavana pruga uzanog kolosijeka Temišvar - Oršava, prebačene su lokomotive i raspoloživi vagoni, vlasništvo firme "Hiegel i Siegel", koja će graditi pruge u Bosni i Hercegovini. Ta okolnost odredila je budući karakter bosanskohercegovačkih pruga, a to su bile pruge uzanog kolosijeka 0,76 m. Prugu za Derventu je gradilo 40 inženjera i oko 4.000 radnika uglavnom domaćih, a trasa je imala nekoliko teških tačaka. Nije bilo vremena za izradu bilo kakvih studija i elaborata. U prvoj fazi izgrađene pruge stepen tehničke ispravnosti je bio na najmanjem mogućem tehničkom nivou i jedva je zadovoljavao minimum za bezbjedno odvijanje saobraćaja. Sve ove okolnosti imale su za posljedicu da su u prvim danima saobraćaja vozna vremena bila veoma duga pa je voz od Dervente do Doboja vozio skoro nepuna četiri sata. Godine 1886. Direkcija željeznica preseljava se iz Dervente u Sarajevo. Nakon 80 godina svog postojanja pruga od Dervente do Bosanskog Broda je  01. 05. 1967. godine prestala sa svojim radom. Ovo je bio silan udarac za stanovništvo Dervente i Broda, jer su mnogi ostali bez svoje egzistencije. Tadašnje  vlasti su pokušale ovo stanje smiriti tako što su mnogima osiguravali prekvalifikacije i druga zanimanja, ali zaista se bilo teško naviknuti na nešto s čim si se rodio  i odrastao, a da toga više nema.

Ko još vjeruje u piramide u Visokom

        Dovesti Semira Osmanagića kao uvodničara u temu '(Ne)iskorišteni turistički potencijali BiH' u moralnoj je ravni isto kao kad bismo preprodavača eliksira vječnosti pozvali da priča o ekonomiji.

       Šta bî Asocijaciji nezavisnih intelektualaca "Krug 99" da pozove Semira Osmanagića, pardon, dr. Semira Osmanagića? I to, ni manje ni više, nego kao uvodničara u temu "(Ne)iskorišteni turistički potencijali Bosne i Hercegovine". Zar to u moralnoj ravni nije isto kao kad bismo preprodavača eliksira vječnosti, čije smo prve mušterije davno ispratili na groblje, pozvali da nam, u svojstvu uspješnog poslovnog čovjeka, drži predavanje na temu iz ekonomije?

       Zar nije Osmanagić privukao turiste u Visoko zahvaljujući fantastičnoj podvali o postojanju piramida usred Evrope? Zar nije tačno da još, ni nakon 12 godina, niko nije vidio nijedan stepenik nijedne od Osmanovićevom maštom sazdanih piramida? Zar nije istina da je u to vrijeme, dok su lakovjerni novinari drobili hvalospjeve o arheologu nad arheolozima, Osmanagić pravio budalama i utjerivao u laž sve stručnjake u ovoj zemlji, u kojoj se, nažalost, struka ne pita ni za šta i njeno je da ušuti pred bilo kakvim šarlatanom sposobnim uvjeriti mase u bilo kakvu laž koja će skrenuti pažnju od ruku koje im predstavnici vlasti zavlače u džep i kradu nemilosrdno, desetljećima? Zar to nije potez za svaku osudu? Zar to nije krivično djelo zbog kojeg bi trebao završiti na optuženičkoj klupi kao prevarant?

        Pronalazač piramida, koji se sada predstavlja kao osnivač fondacije "Arheološki park Bosanska piramida Sunca", visokoumno je izjavio da su "Međugorje i Visoko dvije globalne turističke tačke danas u Bosni i Hercegovini". I rekao je: "Te dvije lokacije godišnje bi obišlo oko dva miliona turista, koji bi mogli obići i ostale dijelove zemlje." Ma bravo! Globalne tačke! Kakva genijalna sintagma! Samo kad bi i značila nešto. Ali, nema veze, najveće umijeće u Bosni jest drobiti riječi satima, a ništa ne označiti.

        Piramidu moraš iskopati

        Nije Osmanagić stavio Visoko uz Međugorje tek onako. Baš tamo krije se sapun za ispiranje moralnih krpa, ako se kojim slučajem zanjišu sred naše savjesti. Međugorje dođe kao opravdanje. Kad u dijelu zemlje u kojem većinu čini narod kojem, i imenom i prezimenom, pripada Semir Osmanagić, kažete da je priča o piramidama gnusna podvala, čut ćete da to i nije bitno već je važno da dolaze turisti i ostavljaju pare. "Ako u Međugorju bez imalo stida mogu prodavati ukazanje Bogorodice, zašto mi ne bismo mogli proturiti priču o postojanju piramida u Visokom?", reći će vam i zatvoriti temu. U Bosni je tako, sve se bazira na postavci: ako mogu oni, e, vala, možemo i mi.

        Naravno, u dijelu zemlje gdje se vjeruje u piramide ne vjeruje se u ukazanje. Pritom se zaboravlja na jednu vrlo prostu stvar, zbog koje se Visoko nikako ne može porediti s Međugorjem – u Međugorju ne moraju otkopavati Gospu.

        U Visokom moraš otkopati piramidu, kad-tad. Ako ni zbog čega drugog, onda barem zbog toga što ni Indiana Jones nije ostavljao svoje ljubitelje u takvoj vrsti neizvjesnosti i s pitanjem na usnama: postoje li stvarno njegovi pronalasci? Nije Indiana od svojih sljedbenika tražio da vjeruju u ono što rođenim očima nisu vidjeli.

       Ali, ovo je drugačiji film. Fabula se odmotava u zemlji u kojoj niko nije prisiljen dokazivati ono što tvrdi i u kojoj vrvi od prevaranata i šarlatana. Zato su evropske piramide jedino i moguće u Bosni. Ako najviši zvaničnici mogu bezočno lagati i uvjeravati nas da ova država, ovakva kakva je sada, nije uređena po zakonu sile i etničkog čišćenja, da genocida nije ni bilo, ni logora, ni silovanja i da je Stari most sam pao, zašto se ne bi mogla proturiti i laž o postojanju piramida u Visokom? Ako se javno mogu kleti u multietničnost, multikulturalnost, multikonfesionalnost i multisve, a istovremeno, posredstvom aparatčika iz stranke koju predvode, sprečavati da se jedna sportska dvorana nazove imenom vrhunskog sportista koji je u ratu, žrtvujući vlastiti život, pokazao nesvakidašnju moralnost, onda i jedan avanturist željan slave može izmisliti piramide tamo gdje ih nikad nije bilo.

        On se vratio

        I kad kaže da je "projekat koji vodi već 12 godina od otkrića piramida u Visokom postao najatraktivnija arheološka destinacija u svijetu", opet podvaljuje. To je možda bilo nekada, kad su direktori škola iz cijele Bosne autobusima dovozili djecu i tjerali ih da se za Osmanagićem pentraju po Visočici. Danas Visoko malo ko i posjećuje. Uglavnom dolaze grupice "alternativaca", ljudi koji vjeruju u kosmičko zračenje. A ono što Osmanagić naziva arheološkim parkom ustvari je komad zemlje na lokalitetu Ravne prekoputa ulaza u tunele. Ništa posebno, staza kroz šumu, pardon, "magičnu šumu", s obojenim kamenjem oko stabala i patetičnim izljevima tipa "Kutak za zaljubljene", kako stoji na jednoj tabli iscrtanoj srcima nad najobičnijom drvenom klupom. 

     Danas, 12 godina nakon što se pojavio s revolucionarnim otkrićem, kako je masa vjerovala, ili revolucionarnom laži, kako su tvrdili stručnjaci, i samom Osmanagiću piramide predstavljaju pretežak samar. Najbolje bi bilo kad bi se zaboravilo da ih je ikad i spomenuo i kad bi ga svi vidjeli kao najznačajnijeg stručnjaka za turizam u cijeloj regiji, baš onako kao što ga vide u "Krugu 99", ili, pak, u Vladi Zeničko-dobojskog kantona, gdje je 25. septembra bio na razgovoru kod Zlatka Jelića, ministra privrede, s naglaskom na razvoj turističkog potencijala Visokog i cijelog kantona. Ali, malo strpljenja, gospodo. Bit će i to.

        Zasad je važno samo jedno: on se vratio. Kao Mehdi, alejhiselam. Da nas oslobodi svekolike nepravde i ubije Dedžala (Antikrista). Opet ćemo gledati njegov legendarni šešir ala Indiana Jones. Slušat ćemo njegov jednozvučni glas podešen na intonaciju kojom indijski gurui krote kobre. Kao hipnotisani, poput suncokreta, okretat ćemo glave u smjeru kretanja piramide Sunca, snagom njegove mašte zauvijek utisnute u zakrpljeno bosansko nebo. I dok opet bude jahao u sedlu naše mimikrije, mi ćemo mu na oltar laži prinositi nove žrtve – djecu vlastitu, jer samo još ona smiju reći da ne vide nikakvu piramidu usred Bosne.