Na ovom mjestu ćete moći objaviti svoje priče, dogodovštine, eventualne probleme i radosti koje Vam se događaju i zatržati određenu vrstu pomoći u vezi s tim i slično. Naravno, ovdje ću objavljivati sva Vaša pisma, pisanja i priče ili bilo što drugo čiji tekstovi nisu u suprotnosti sa ne-moralom , odnosno biti će objavljeni svi tekstovi koji u sebi ne sadrže nacional -šovinističku retoriku kao i govor mržnje, koji ne vrijeđaju vjerska, moralna i patriotska osjećanja građana. Svi tekstovi će biti doslovno i bez cenzure preneseni u koliko se ispoštuju pređašnje norme. Sve vaše pošiljke možete slati na e-Mail adrese naznačene na prvoj stranici (Start) Vaša ukrina.ba

1. KOROTKOV: "OTKRIĆE BOS. PIRAMIDA JE U RANGU OTKRIĆA PIRAMIDA MAJA"

      SARAJEVO, 10. marta 2017. - Nema sumnje da su bosanske piramide i tuneli ostaci nepoznate, visokorazvijene civilizacije, a boravak u Prahistorijskim podzemnim tunelima Ravne ima jak pozitivan i mjerljiv učinak na emocionalno i fiziološko stanje svih posjetilaca, neki su od zaključaka najpoznatijeg svjetskog stručnjaka u oblasti razvoja naučnih instrumenata za snimanje energija prostora i živih bića. prof. dr. Konstantina Korotkova.

          Korotkov je, u pratnji zamjenika direktora Odjeljenja za razvoj Instituta za atomsku fiziku “JSC Atomstroy” iz Moskve nuklearnog fizičara Olega Smirnova, u periodu od 5. do 10. marta boravio u Visokom te EPC/GDV tehnikom mjerio Bosansku piramidu Sunca, Bosansku piramidu Mjeseca, tumulus u Vratnici, Prahistorijski podzemni labirint Ravne i “Arheološko-turistički park Ravne 2”. Također, urađena su i mjerenja posjetioca tunela Ravne prije i poslije posjete, kao i analiza vode sa više lokacija. 

       Korotkov je zaključio i da se nivo energetske aktivnosti na prostorima svih piramida i tunela nalazi u dijapazonu blagotvornog djelovanja, odnosno da ima pozitivan učinak na zdravlje. Profesor Konstantin Korotkov je fizičar i inžinjer kompjuterskih nauka. Profesor je na katedri za kompjuterske nauke i biofiziku na državnom Univerzitetu za informacijske tehnologije, mehaniku i optiku u Sent Peterburgu, Rusija. Zamjenik je direktora Istraživačkog instituta za zdravlje u Sent Peterburgu.

        Predsjednik je Međunarodne asocijacije za medicinsku i primijenjenu bioelektrografiju. Objavio je više od 200 naučnih članaka u vodećim internacionalnim časopisima za fiziku i biologiju. Vlasnik je 17 patenata u oblasti biofizike. Predavao je u 43 zemlje i učestvovao na više od 100 međunarodnih konferencija. Autor je devet knjiga koje su prevedene na više jezika. Njegovu EPC/GDV tehniku je prihvatilo rusko Ministarstvo zdravlja i certificirana je u Europi, a koristi je više od 1000 ljekara širom svijeta. Istraživao je brojne megalitne lokacije u svijetu te energiju piramida u Meksiku i Egiptu.

       Napore dr. Osmanagića bi trebali podržati svi na naučnom, vladinom i humanitarnom nivou. Ovo otkriće je u rangu otkrića faraonskih grobnica u Egiptu i piramida Maja i Azteka u Centralnoj Americi, istakao je Korotkov na kraju posjete BiH.

        Na ovaj način profesor Korotkov se pridružio plejadi uglednih svjetskih naučnika koji su priznali postojanje bosanskih piramida. Prvi je to uradio egipatski geolog dr. Aly Barakat 2006. godine nakon 42 dana istraživanja u Visokom (“Bosanska piramida Sunca je ljudskom rukom pravljena piramida”), zatim trostruki doktor arheoloških nauka i egiptolog dr. Nabil Swelim 2007. godine nakon dvije godine istraživanja u Visokom (“Bosanska piramida Sunca je najveća piramida na svijetu”), ruski geofizičar akademik Oleg Khavroshkin 2007. (“Bosanske piramide imaju oblik, geometriju i seizmičke vrijednosti kao i egipatske piramide”), američki arheolog prof. dr. Ezra Zubrov sa Buffalo State University iz New Yorka 2010. (“Trebate pronaći ko i kada je pravio bosanske piramide te koja je veza tunela s piramidama”), ruski graditelj piramida Valery Uvarov 2012. (“Bosanske piramide imaju energiju trideset puta jaču nego moderne ruske piramide”), američki astrofizičar dr. Paul LaViolette 2014. (“Otkriće bosanskih piramida je jedno od najvećih otkrića u arheologiji svih vremena”), srbijanski inžinjer Goran Marjanović 2016. (“Objekti u Bosanskoj dolini piramida imaju vrlo precizan raspored kako bi pojačavali energije i stvarali torziona polja na Bosanskoj piramidi Sunca”) te drugi stručnjaci koji su učestvovali na pet međunarodnih naučnih konferencija posvećenih bosanskim piramidama.

Prof. dr. Konstantin Korotkov

Professor Korotkov na Bosanskoj piramidi Sunca, mart 2017.

Profesor Korotkov na Bosanskoj piramidi Mjeseca, mart 2017.

**************************************************************************

BOSNA JE ZEMLJA PREPUNA ČARI

Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.

Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.
Duboke gore svečano ćute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,

Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoć huče premudra sova,
Na proplancima, sve ti se čini,
Igraju vile na mjesečini.

A vjeverice - uz trku mnogu -
repova trista, hiljadu nogu!-
Na glavu Bosnu staviti mogu.
I duh rudarski s punom paradom:

S pijukom, lampom i dugom bradom,
U kristal kucka, kamenje para,
Kroz Bosnu traži rudišta stara,
Pod zemljom brdo gvozdeno buši,

Uz vreli izvor obojke suši.
U gori stijena trepti k'o živa,
Niz nju se voda studena sliva,
Biserom gori najmanja kap.

A već u klancu, blještav k'o srma,
Potok se ruši s kamena strma
I pravi prvi pjenušav slap.
Na kraju - gledaj - rijeka se vije,
Matica brza sredinom bije...

Branko Ćopić

 **************************************************************************

ZEMLJA   BOSNA

Rekoše '' nije '' i '' ne postoji '',

Neće da jeste na svom da stoji,

Kažu '' izmišljena?!'', '' ogoljena'',

Žude je gledati u strmom padu,

Brane joj snove i kradu nadu.

Besramno sikću, tvrde da nije od

Adriatika do Slavonije, te kidaju,

Priječe puls njenih rijeka, misle joj

Patnju i stid do vijeka....

Drže je pustom, zgranutom, jadnom,

Na ljutom kruhu, u progonu hladnom,

Divljaju po njoj sve jednom bojom,

I njenu povijest svak zove svojom. 

I zlo joj žele....

I smrtna je, vele..

I skrb joj nude...

I nedužnu sude...

I hoće je robom...

I truju je sobom...

I lome joj kosti....

I sile da posti..

I more je žednu...

I truju je bijednu..

I krste je bludnom..

I uzaludnom... 

Pa, ako je i od sina i gosta,

sad je već DOSTA! i DOSTA! 

Autor: Ivana Mostarac – do sada nepoznata kao takva – hvala Joj na ovoj pjesmi

          KOMENTAR: Zahvaljujemo se Ivani Mostarac koja nam je poslala ovu izuzetnu pjesmu, pravo remek djelo o patriotizmu. Na žalost autor nam je još nepoznat.

Ivana hvala Ti na ovoj prelijepoj pjesmi

**************************************************************************

               S  A  L  I  H  I   C  A 

''Mama, što ja nejmam svoga babu?'' promolivši glavu ispod jorgana upita mala Saliha.

''Dijete moje... Salihice moja mala, imaš ti svoga babu''.

Zastala je koji tren pa nastavila: ''Imala si ti svoga babu, Salihice. Dragi Allah ga je sebi uzeo''.

Sjeti se Asima  tih trenutaka prije četiri godine. Haber  donio Osman. Njenog Huseina u Orljaku  ubio hrast. Vele, okenuo se na panju i pao tamo gdje nije trebalo.

''Mama, ja nisam nikada vidjela svoga babu''.

''Rahmetli babu. Jesi, Salihice, vidjela si ti svoga rahmetli babu. Bila si plaho malehna da ga upamtiš. Nisi imala ni pune dvije godine. Za to ga se ne sjećaš''.

''Svako dijete na sokaku viče svoga babu, samo ja vičem mamu''.

''Allahova volja, draga Salihice''.

''Mama, a mogu l' ja onda nekog drugog da zovem babo? Neće se moj pravi babo ljutit'  zbog toga?

''Neće, dijete, neće se tvoj rahmetli babo ljutit'. On najviše voli da si ti sretna'', stezalo je Asimu.

''Puno smo pričale o tvom rahmetli babi. Sada ćemo mu proučiti Fatihu. Znaš kako si učila u mejtefu. Na ruke, Salihice''.

Skoči Saliha i sjede na dušek kraj majke, podiže ručice, okrenu dlanove prema gore i započe Fatihu. I majka je kraj nje šaputala. Kad su završile  i rukama protrle lice, Asima se osjećala smirenije.

''Hoćeš li sada spavati?'' upita Salihu.

''Neću još, mama. Moram ti kazat' koga sam ja izabrala za svog babu''.

''Pazi, ćeri, onoga koga izabereš da ga zoveš babo, moraš pitati da li smiješ da ga tako zoveš. Svakakvog svijeta ima danas''.

''Hoću, mama. Ja ću njega pitat' za to i reć' mu da ga najviše volim i da ga volim dugo, dugo. On će bit' moj najbolji babo''.

       Asima je razmišljala o tome koga li je dijete odabralo za svog babu. Odjednom joj iskoči pred oči prvi komšija Adil. Samo ih tarabe dijele. On i majka sami. Stariji momak, već je u trideset  i nekoj. Povučen, šutljiv ali vrijedan, pouzdan i pažljiv na komšiluku. Mater dobro pazi prema mogućnostima njihove sirotinje. Ima to samo malo zemlje pod kućom koja kao i njihova veže sa Ukrinom. Ali nikada se nikome ne žali. Radi drugom, zaradi, šuti. Pričale su joj žene kad su Adila pitali zašto se ne ženi, rekao je da ne bi imao ženu čime hraniti. A ono i nije bilo baš sve tako. Nisu oni bili fukara, a nisu imali ni blizu koliko Asima i njena svekrva. Tu je dućan, zemlja, stoka, mlin i još mnogo što šta. Poslije Huseionve  pogibije o tome se brine njegov brat Hasan. 

        Ostala vrlo mlada bez muža, Asima udovi tiho uz svekrvu i svoju Salihu. Znala je da je njena Salihica  dio njenog Huseina, da je to dijete cvijet njihove iskrene ljubavi. Ali... vrijeme prolazi, svu ljubav je prenijela na dijete. Nedostajala je jedna za život vrlo bitna potreba. Udajom započeta nova saznanja o sreći dugo je poslije Huseinove pogibije skrivala, potiskivala, gušila. Ali, što vrijeme više otiče, što Salihica više raste, to osjećanje svakim danom sve više kljuje, budi se i nadire. Već više od po godine oči joj s čaradaka malo, malo pa u Adilovu avliju skrenu. Branila se, ne ide. Opet, lete, pa lete. Evo sad su počele i uši da je ne slušaju. Vrlo često čuje muški glas. Adil govori s materom. I na kraju preseli Adilova avlija, kuća, majka, pa i sam Adil u njene misli, u njeno srce. Njena zavirivanja u Adilovu avliju i osluškivanja  zapazila je i njena svekrva. Uz spominjanje Alahovog imena, šaputala je :''Mladost. Život. Nije ona, hudnica, kriva''... ''Mama'', trgnu je Saliha iz razmišljanja.  ''Znaš, mama, već dugo vremena on mi se nasmije. Pomiluje me po kosi, pa me pita jesam li se naspavala, šta radim, a kad se dobro nasmije da mu vidim zube, znam šta će me pitat''.

       ''Šta, Salihice, šta će te pitat'? '' navali Asima na dijete da bi što prije rekla ime izabranog babe. Potajno se radovala. Znala je da je Adil škrt na riječima i osmjesima. Mogao bi biti on. ''Pa, mama, pita me onda jesi l' me ti tukla štapom zato što ne slušam. Onda se lijepo nasmije i pomiluje me po glavi''. ''I šta dalje. Ko je to?'' ''I nisam ti još ovo rekla. Juče mi je dao jednu jabuku, crvenu, veliku. Evo je pod jastukom''. Poče Saliha rovati po jastucima i jorganu dok ne izvadi lijepu jabuku. ''Neću je pojesti. Ja ću nju čuvati. To je hedija od moga babe''.

         Da se malo našali Asima joj reče: ''Pa takvih jabuka ima u našoj bašči najmanje dvoja kola''. ''Nek' imaju i troja kola. One nisu lijepe. Ova je lijepa, najljepša. Nju je držao u svojim rukama moj babo'', poljubi dijete jabuku. Asimu ovo darnu u dno duše. Još samo kad bi to bio Adil. ''Salihice, vakat je da spavaš. De spremi se da te pokrijem''. ''Ohani, mama. Još nisam rekla koga sam izabrala za mog babu. A kontam da će mi dozvoliti da ga tako zovem kad ga budem pitala. On je plaho dobar. On je pravi babo....A koga bi ti meni rekla da izaberem za babu?'' štrecnu dijete Asimu ovim pitanjem.

        Rado bi joj Asima sada rekla da je to Adil. Ne bi on to rekla, ona bi to viknula. Ali sjeti se svog rahmetli dide Emina i njegovih riječi:''Nikad nemoj zaboraviti, dijete, da je dženet  saburom pokriven''. Mora osaburiti. Zna Asima dobro, predobro  da je prvo majka, pa tek onda žena. ''Ne znam, dijete''. ''Pa kad ne znaš da ti kažem. To je naš komšija Adil Salihovcin. On je moj babo'', reče Saliha uz zagonetni smiješak.

        Asimi je bilo drago ovo čuti ali je malo polagala na to. On je momak, a ona udovica s djetetom. Prepreka i to velika, tutnjalo je Asimom. ''Dobrog si čovjeka izabrala za babu. Samo, Salihice, ne znam hoće li on htjeti. On je momak''. ''Nek' je momak. Ja hoću da on bude moj babo i on to hoće, znam ja. Pitaću ja njega sutra''.

        Asima se malo smirila. Znači Adila je izabrala. Eh, da ona smije reći da je i ona i to davno uradila. ''Sada je, Salihice, vakat da spavaš. Lijepo smo izeglenisale. Sad prouči ono što sam te naučila da učiš prije spavanja. Uči naglas da vidim jesi li sve upamtila''. Saliha poče:''Ja legoh, jallah. Ako se probudim elhamdulilah, a ako se ne probudim, ešhedu en la ilahe ilelah ve ešhedu ene Muhameden abduhu veresluluhu''.

        Tiho je tonula u san. Osmijeh je zadržala na licu, a jabuku kraj obraza na jastuku.

        Asima pokri dijete, prouču kursi dovu i Fatihu i spusti se  kraj Salihe. ''Ja legoh, jalah....''   

                                                                                                          Mujanović Džemal

************************************************************************** 

         IHTIJAR SALKO

        Vrlo dobro sam ga poznavao, bijaše to starac visoka stasa, širokih pleća i nešto malo pognut. Lice mu bijaše obraslo bijelom prorijeđenom bradom. Oči mu bijahu vazda krvave i gledahu u svijet nekako sjetno, tugaljivo.

        Još ga se i sad sjećam, kao da ga očima gledam, kada je prolazio ispred moje kuće jutrom i večerom, noseći fitilj i kesicu s barutom u ruci. Išao je svaki dan razbijati kamen s barutom. On je vazda bio otvorenih prsa, koja bijahu bijelom

   —  poput guste šume

   — dlakom obrasla. I ako mu je bilo preko sedamdeset godina, uvijek je bio zdrav i jak, što no se veli ko drijen. Izuzevši ono nekoliko žestokih zimskih dana, vazda je radio na majdanu, vadeći kamen.

        Salko, ili kako ga ljudi zbog njegove starosti nazivahu

   — „Ihtijar Salko", ne imađaše ništa od imanja osim male od šepera opletene kućice, u kojoj življaše sa svojim desetgodišnjim sinom Avdom. Vrijedna mu domaćica umrije, kad je Avdi bilo pet godina. Iza smrti ženine ihtijar Salko pazio je Avdu kao oko u glavi, a Avdo je pod pažnjom svoga oca, rastao kao iz vode.

        Kad je Avdo malo podrastao, dade ga otac u školu, da mu danas-sutra postane ćatib u konaku i da sudi.

        Avdo je vrlo dobro napredovao u školi, te se je otac s njime ponosio.

        Više bi puta ihtijar Salko rekao svojim prijateljima:

        „Vala, eto ljudi, niko mi u rodu nije bio ćatib, a eto ako Bog da će moj Avdo bit“.

         Prošlo je nekoliko mjeseci, kako Avdo pohađa školu. Jednoga će dana, kad je bio s ocem za večerom, upitati ga otac: „Ma vjere ti, sine, šta učiš tr u toj školi? Hoćeš li je već skoro izučiti"? "Oče, ja još imam mnogo naučiti. Ja tek sada učim u prvoj čitanci: »Suma š". „Ma kakva te je snašla suma š ako Boga znaš sine? Ja nijesam tebe poslao u školu da učiš šuma š, već da mi učiš, da postaneš ćatib u konaku",  ljutito će on sinu.

         Od sada ne dade više ihtijar Salko ići Avdi u školu, već ga uze sa sobom, da radi na majdanu.

         Avdo bi tada na majdanu kod vrtnje laguma držao burgiju u rupi i njome okretao, dok bi ihtijar Salko teškim maljem udarao po njoj i pri tome teško stenjao. Tako bi oni zajedno svaki dan radili.

        Kad bi koji od prijatelja ihtijar Salku upitao, zašto izvadi Avdu, iz škole, kad je onako lijepo učio, on bi odgovorio: Ne mogu ja dati njega u školu, da on uči nekakvo š. Ja sam htjeo, da mi on uči ćatibske poslove, pa da u sudu piše". Ihtijar nije još dugo udarao teškim maljem, godine ga svalile u grob, a Avdo bi se često sjetio svoga oca, što mu nije dao dalje učiti, kada bi se vraćao umoran sa majdana.

Nedžib ČARDŽIĆ

BEHAR, VIII/1.907 – 08, 14

************************************************************************** 

              M U S A F I R

       I njihovu kuću obilježiše.

       Muhtar Salih, koji je nekad, prije i nakon prevrata, bio glasnik njihova oca, ozbiljan, mrka lica i stranog držanja, predade Ahmetbegovici kukičavim slovima ispisan nalog nizamskog zapovjednika da će u njihovoj kući, u gornjim sobama i na neodređeno vrijeme, biti musafir Ali-Kalim efendija, serhatbaša postavljen ispred seraskera Omer-paše Latasa u pobunjenoj, pa zatim pokorenoj i nizamom pritisnutoj kapetaniji.

       Predvečer istog dana dva turska vojnika u kratkim modrikastim dola-micama preko kojih su bili pušteni izukrštani kaiši dođoše pred kuću i na kolima dovukoše nekakve svežnjeve i sanduke i kad to uniješe na gornji sprat, jedan od njih, brkajlija orlovskog nosa, izlazeći reče nekim unjkavim glasom da ga jedva razumješe kako će se begefendija hraniti u aščinici i da ga nitko ne nudi ni šerbetom, ni lokumom, ni čašom vode.

         Kako su Džolnagići pripadali pobunjeničkim kućama, Turci su, nema­jući povjerenja u takve domaćine — da ne bi otrovali vojnog zapovjednika — i na taj način postavljali nevidljivu ogradu između sebe i njih. Ahmetbega Dolnagića kao i mnoge kapetanijske prvake Turci pobiše još prošle godine kad su se zadnji Kara-Mahmudpašini osvetnici povlačili sa granica pašaluka, a sad su, uz ostali zulum, kao odmazdu koja se nikad neće ugasiti, u svaku kuću koja je bila prokazana i pod krvavim znakom, smještali svoje vojnike, ranjene i bolesne komordžije, baše i subaše, juzbaše i miralaje. Nije bilo dana da se u kapetaniji zbog toga nisu dešavali sukobi, izricale teške kazne surguna, pretraživali šumarci i čardaci, ili da nije bilo pripucavanja sa zaostalim razbijenim kapetanskim pristalicama. Sve je to činilo da, i pored vojne nadmoći i svladanog bosanskog ustanka, kojeg je započeo u krvi gušiti Crni Mahmud a nastavio Latas, rat i dalje tinja i da se miris netrpeljivosti osjeća na svakom koraku; Turke su najcrnje gledali oni čiju su braću, očeve i rođake pobili pri ponovnoj provali nizama ili otjerali u progonstvo. Takvi su ih ljuto mrzjeli i psovali im sve na svijetu, a kad bi ih u prolazu ponekad morali sresti kako na konjima po trojica ili u krpama jašu niz sokake, obarali su oči zemlji kao da su nagazili na đavolsku sortu. I petkom, kad je valjalo zajednički moliti u džamiji, mještani su pobaška klanjali džumu i u nekom dičnom prkosu dokazivali da im ni pred bogom, ni pred ljudima nije mjesto zajedno. U svakom Turčinu gledali su ubojicu i zlikovca, a tome je, pored ostalih nevolja, doprinosila i njihova neobična odjeća, govor, prezir kojim su svi odreda bili okićeni, smrknuta lica i bezobzirna surovost, tako daje svaki od njih, bez obzira da li je koga od mještana oštetio, ili kome nekoga ubio, ličio na ubojicu i katila krvavih ruku; reci mi der, zar onaj tamo grbavko, ili onaj žuti, mačjih očiju, ili onaj brkonja s dugim rukama i fesom nakrivljenim na lijevo uho, nije mogao ubiti Mehina sina, Redžepova brata, Nuhanova amidžu? Kapetanijska zla volja svakim danom je rasla kao tijesto u hamur-luku pretvarajući se, što bi dulje stajalo u ljudima, u otvorene izlive mržnje i želju za osvetom.

       Turci su to znali i plašili su se da podignu logor Čadorova pod vedrim nebom za svoje vojnike jer su predviđali, i pored snage, dobra oružja i brojnosti svojih alaja, da bi ih mještani kapetanije mogli napasti pa su u svom lukavstvu pronašli da je najpametnije izmiješati se baš sa onima kojima duguju krv; rasporediše se po kućama i domaćini su, ni krivi ni dužni, na taj podal način, i pored prirodne slobode, u svom i na svome postali njihove sluge i sužnjevi.

      Oficir što je dodijeljen i Dolnagićima u kuću bijaše domaći čovjek od majke Turkinje iz Burse i oca Hercegovca. Visoka rasta, oštra hoda i prava držanja, okretan i nadasve mirna, dubokog glasa, izbjegavao je ukućane krijući oči, a kad bi se, ipak, ponekad morao sresti s nekim od njih, samo bi, kao najveći krivac, koji vrlo dobro zna težinu svog grij eha, obarao glavu zemlji i jedva zamjetno izgovarao: Selam alejkjum!

        Jednog popodneva dovedoše ga dvojica vojnika mrtva-pijana. Pred-veče, kad je izgledalo da se raztrijeznio, ali ne toliko dovoljno da može upravljati svojom glavom onako kako je to činio trijezan, sišao je u čarapama, raskopčane dolamice i raspuštenih gajtana, bez onog krutog vojničkog držanja na koje su ukućani bili navikli. Ušao je u sobu gdje su Dolnagićevi, stiješnjeni njegovim useljenjem, provodili vrijeme i prvi put ih sve odreda pogledao širokim, pomalo izazivačkim pogledom. Imao se dojam da ga je vino ohrabrilo na takav postupak. Stojeći oslonjen na dovratak počeo je da govori nekih drugačijim glasom; ne onako dubokim, tihim, podrhtavajućim, već jasno. Ipak, nije se mogla prikriti u tom glasu gorčina kojom je bio preliven kao daje izlazio iz nekog staklenog vrča napunjenog jednom taloženim dugo vremena. ..Evo, istrijeljajte me očima, izvješajte mislima, isijecite jezicima, otrujte čemerom. Evo, nauživajte se što me vidite pijana, raspojasana, neobična!"

       Ljuljao se u struku kao da će svakim časom pasti s nogu, a zatim je nastavio: „Dugo sam pripremao ovo poznanstvo i na ovakav način i u ovo vrijeme".

       Zatim se ispravio, ukočio čitav svoj stas i dok mu je donja vilica, opervažena crnom, kukičastom dlakom, drhtala isturena ispod čitavog lica kao neka voj na predstraža, nastavi da govori onim istim, zvonkim, pametnim glasom, čistim riječima: .Lelek se, domaćini, čuje da li daješ, ili primaš degenek. Lelek se stalno čuje. Zao mije što sam pod vašim krovom, što sam u Bosnu s vojskom došao, što sam dao zakletvu veziru i što sam uopšte rođen. Nas mrzite. Zbog svega mi je žao. Gledate me kao krvnika, jer su vam drugi ubili roditelja i hranitelja, a čuo sam   

  —  glas mu se snizio, postao ponovo onaj bojažljivi, jedva čujni grgot kriva čovjeka

  — a čuo sam daje bio jedan pojedan..." Tu prekide kao da se sjeti nečega. Ili daje pretjerao, ili daje zašao preduboko u neku vrelu vodu od koje mu znoj izbi na čelu. Pokrenu svoje visoko, koščato tijelo, pokloni se i vojničkim korakom ode.

   —   Pasji sin

   —  šapnu Ahmedbegovica milujući dvogodišnjeg sina na koljenima.

   —   Krmak nad krmcima

   —  reče Adil.

   —   Katil

   —   kao da prosu srebrn groš iz kese, bojažljivo izusti Hak.

   —   Šta li mu znači ono o lekelu i  degeneku

   —  za sebe, poluglasno reče Musa, najstariji sin Ahmeda Dolnagića, koji je završio visoku medresu u Carigradu.

   —   I žao mu je ko bajagi psu?

   —  istresa Ahmedbegovica i poljubi žutu kiku mališana na krilu.

   —   Odakle mu samo obraz da ulazi u našu sobu?

   —   razmišljao je glasno Adil.

      Vrijeme je da osvetimo oca

   —  najednom kao da puče kamdžija i udari ih sviju po golom tijelu, trgoše ih Musine riječi. Sto šutite, što me tako gledate? Da niste već zaboravili očev kruh i majčino mlijeko, ili ste gujavičari? Sto ste od tog dvoga braćo?

   — u njegovim očima pojavi se sukrvica, zatim su se vidjele kandže, pa noževi. ..Danima razmišljam kako da ubijem jednog od tih pasa dok vi tu"

   —  tu je pogledao po braći kao daje tražio nešto

  — "dok vi, svi vi, gledate krvnike kako gaze babin mezar!" ponovo je pošao očima, s onim neobičnim pogledom, po njima, kojeg oni nikad ranije nisu zapazili u njego­vim očima.

   —  Hoćeš da nas izvješaju na čengele?

   —  reče teško Ahmedbegovica.

   —   Da nam kuću zapale, to bi htio?

   —  javi se Hak.

   —   I ovako nam je puna kapa belaja

   —  odhuknu Adil.

   —   Ako je tako, onda ću se ja, Đolnagići, pokrstiti!

   — Musa je ustao i krenuo dužinom sećije po kojoj su sjedjela njegova braća i počeo ponovo da im svima zagleda u lica. »Vjeru ću promijeniti, čujete li me? Ako ne osvetim oca, nisam niko. Neću da nosim sramotu na obrazu, a vi ljubite skute ovom psu! Ja neću!"

        Stajao je na kraju sećije i gledao nekud kroz prozor, nekud daleko kao da njih, njegove braće i majke više nema, kao da ni zidova nema, ni kuće da nije, već samo da u nekoj magli plete svoju osvetu.

   —   Zar su te tome u medresi učili? Znaš li staje pejgamber rekao, sinko? Ko ubije bližnjeg svoga, ili mu zlo smisli, o glavi radi, ili zlu pritekne, dušu će svoju u šejtanove ruke staviti...

    —   I za njih taj zakon vrijedi, pa šta čine?

    —  nije se okretao od prozora, ali su mu u napetim tetivama vrata i na koži lica, ruku, u raskrečenim nogama, ukrivljenom tijelu, bila pitanja što su tražila odgovor. Odgovor ne dobi i zato, naslađujući se kao da jede masnu pitu, radostan glasom što izlazi iz njegovog grla, nastavljao je izazivački, nepobitnom tačnošću:

     —   Za nas, majko, vrijedi poslanikova zapovijed, a za njih ne?

    — zatim se okrenu i s rafe dohvati svetu knjigu, pa je izdiže pokazujući je kako bi se što bolje mogla vidjeti i zapamtiti, nastavi: »Zbog toga nas i kolju kaojagnjad, jer su nas na svom jeziku učili da budemo pokorne sluge, ludi Bošnjaci koji se lijepe kao muhe na sve što oni otuda iz Stambola narede i što misle! A zatim su nam, kad smo prvi puta htjeli reći i mi svoju riječ da se čuje, poslali puške i topove da nas biju..."

        Kao da nekom udara ćušku, njegova ruka snažno udari po svetoj knjizi, a zvuk udarca muklo odjeknu u sobi.

   —   Pravo kaže Musa — trže se prvi Hak.

   —   Niko nij e kazao da ne govori pravo—klimnu glavom Adil, ali odmah dodade: ali, kako ćemo kasnije, jer ako uzmemo njegovu, oni će uzeti naše glave?

   —   Djeco, budi bog s vama!

   — umiješa se Ahmedbegovica. Što nam je kriv on?

   —   On nije ubio vašeg oca...

  —   Samo ti njih uči ropstvu! Poduči ih dobro da valjano opruže vratove kad im budu sjekli glave ko horozovima. Ja neću i, evo, kunem vam se božjim imenom: ubiću Ali-Kalima!

        Zatim izađe iz sobe. Iza njega osta teški, gvozdeni okov šutnje. Svi su znali da će održati riječ i, stavljeni pred to strašno saznanje, svaki od njih je posebice sebe vidio pred opuštenom omčom ili pred alajom vojnika sa isturenim puškama. Najednom, kao da im nešto u krv, mozgove i srca uhuknu neku otuđenost prema bratu, a malo zatim, dok se to novo, neznano raspoloženje pribra po njihovim mozgovima i razgrana jasno i duboko po svim osjetilima, Dolnagići u pravoj liniji, u visini očiju odakle sve polazi u životu, po nevidljivoj uzici što ih je kao nikad do tada čvrsto spojila, oćutješe zajednički osjećaj mržnje prema bratu, a na donjoj strani, odmah pokraj onog odziva, primijetiše kako im Ali-Kalim postade i blizak i drag...

       Svaki od njih je u dubokoj šutnji i u šumu vlastite krvi pronalazio hiljadu opravdanja za tog nepoznatog Turčina: i daje dobar, i daje čestit, da je pošten, da nikad nikom zla nije mogao napraviti pa da ga valja paziti kao rod najrođeniji.

   —  Bogami je poblentavio

   — podiže iz krila oči Adil i pogleda po ukućanima. Hoće da ubije ni kriva ni dužna čivjeka! — zabode tu glasnu misao u njihove razume...

  —  Vidjeste li vi kakve su u Muse oči! Kao da nije s naše loze

  — javi se Hak. Za mene je Ali-Kalim efendija čestit čovjek, a to što je ispred turske vojske, ne mora biti razlog da mu se skida glava...

  — Što traži belaja bez ikakve nužde, moj bože stvoritelju — jecala je Ahmedbegovica držeći jednako na koljenima dvogodišnjeg mališana. Još će mi i ovom maksumu doći glave zbog svoje pasje naravi!

  —   Daje pravi brat drmnuo bi glavom pa razmislio šta čini! — vikao je Adil.

        Od tog dana u njima se najednom ugasi bratska i majčinska ljubav prema Musi; niti su željeli da ga vide očima, niti su riječ mogli s njim izmijeniti, ali su zato, vođeni nečim neobjašnjivim i bezimenim u sebi, svakim čulom svojih bića, udruženih kao nikad do tada, pazili na serhatbašu Ali-Ka-lima, i dok bi prolazio avlijom sa dugačkom sabljom o pojasu, i dok se uspinjao do svoje musafirske odaje na spratu kuće, ili dok bi išao prema štali da obiđe svog konja — stalno je bio praćen brižnim pogledima ukućana. Bio im je pod trepavicama, u krvi, po kostima, u jezi, u snu, u kašiki čorbe. Osluškivali su sa hajata i ispred kućnih vrata njegov hod i kašalj, pazili da im ne bi neopaženo promakao i nabasao na Musu kome je mati izmišljala tih dana sto poslova samo da bi ga odmakla što dalje od kuće; čas bi ga slala u ćifluk, sad opet do vodenica, ili u gajeve i voćnjake da obiđe kmeta. Samo što dalje od musafira!

        Ta iznenadna pažnja, za koju nije znao serhatbaša, svakim danom je bivala sve uočljivija. Ujutro, dok bi se čulo kljuskanje vode u legjenu i zatim njegovi koraci na basamacima, Dolnagići bi za čas, kao po nekom već zacrta­nom putu, redoslijedom u koji su se uživljavali, izlazili iz sobe, nazivali mu selam, otvarali vrata, zaklanjali istovremeno Musi pogled i dok bi Ali-Kalim prolazio avlijom i sam pomalo začuđen takvim postupcima i razmišljajući sigurno stoje razlog toj napadnoj pažnji domaćina, Adil bi ga s leđa zaklanjao svojim tijelom sve dok ne bi uzjahao konja i uspravna držanja odjahao pod barutanu gdje su bili carski topovi.

  —  Hvala dragom bogu, ode zdrav i čitav

  — odhuknula bi Ahmedbego­vica.

  —  A gdje je onaj? — Okretali su se, i ta riječ, što se odnosila na Musu, na njihova brata, na njenog sina, bijaše hladnija od ostalih riječi, mrska, olovna.

  —  U štali je — odgovarao bi najmlađi Dolnagić. Petlja nešto oko koševa...

  —  Čuj, sine

  — šaputala bi majka

  — gledaj da si stalno uz njega da ne bi, ne daj bože, nasrnuo na musafira...

  —  Tu bi se Ahmedbegovičine liječi pretrzale, mrzle, sjekle, ali se znalo šta one znače, na koga se odnose...

  —  Šta znaš, kakav je mazlum, mogao bi...

  —  I Musa se odstranio od majke i braće. Izlazio je u ade, satima kao izgubljen vrludao uz rijeku i mlinove, sjedio sa seljacima i kad bi se vraćao kući, osjećajući da ta kuća više nije njegova, da u njoj više nema nikoga svoga i da nema nikakva mosta između njega i njih, najviše bi volio svratiti u tor ili u koš i u samoći slušati kako vjetar perja vrške kukurusovih stabljika u bašči. Stalno mu je u glavi bio Ali-Kalim i oko njega je pleo svaku misao tražeći pogodna načina da ga makne kao neku crnu sjenku ispred očiju. Svako rješenje — bilo da ga zadavi na spavanju, ili sačeka pred kućom i probode nožem, ili ubije puškom — imalo je mnogo nedostataka i kosilo bi se s njegovim ponosom. Ubiti jednog od očevih krvnika u potaji, podmuklo i iza leđa, više bi u očima kasabe ličilo na kukavičluk, nego na muško junačko djelo. A i činjenica da bi to učinio u svojoj kući, avliji, ili u štali, priječila se ispred njega starom bošnjačkom porukom da se gostu mora sve oprostiti.

  —  Nošen mržnjom i praćen osvetom, jednog trenutka se prisjetio povijesti islama i jedne zgode koju je još kao đak medrese pročitao u knjizi Kitabul-hazna napisanu rukom poznatog persijskog mudraca Ibn Sine. On je, pišući o Timurlanu i njegovim nasljednicima, pomenuo i međusobno borbu za vlast, pa i onaj događaj kad su se mlađa braća htjela osloboditi najstarijeg čijem su konju u uši utisnuli vosak pa je on pomahnitao i tako ubio svog gospodara. »Tako bi i vuk mogao biti sit i sve ovce ostati na broju" — razmišljao je Musa.

  —  Jednog dana popodne, dok je serhatbaša bio u svojoj sobi, ispod kuće, otuda od štale, začu se neobično snažna njiska konja. Lupa i larma digoše Dolnagiće na noge i oni, kako ko, popadoše po prozorima, po vratima. Dok su uznemireni slušali njisku i lupu konja po štali, Ahmedbegovica ugleda svog dvogodišnjeg sina pod dunjom na avliji. I dok je izlazila na kućna vrata, konj je pretrgnuo vezivo na jaslama i izbezumljen, iskolačenih očiju, s bijelom pjenom na žvalama, izletio kao oblak na avliju.

  —  Sejfo

 — vrisnula je Ahmedbegovica i pošla niz basamake prema djetetu koje se, ugledavši bijesna paripa s uspravljenim repom i nakostri-ješenom grivom kako se propinje po ogradi bašče, ukočilo od straha. Niti je imao snage da se pomakne prema majčinom glasu, niti da ostane pred ludim konjem. Vrisak ženskog glasa dotače konja, još jače ga rasrdi i izazva i on se okrenu, ustrijemi se prema mališanu. U punom trku, kao da ga bodu oštrim motkama, uvrćući glavom i izbacujući komade kaldrme ispod zadnjih nogu, jurio je pravo da nagazi i ubije. I kad su svi već vidjeli malog Sejfu pod kopitama pomahnitalog konja, odozgo, s prozora, kao.da je bačen iz oblaka, ilu spušten u zembilju od samog boga gospodara, klisnu Ali-Kalimova duga prilika pred konja; s raširenim rukama, visok, prav, čvrsto ukopan u kamen na avliji, on uspije da vikne na turskom jeziku neku poznatu riječ koju je konj inače razumijevao, a odmah zatim, svi čuše strašan, tup udarac konjskih prsa o serhatbašino tijelo.

      Konj ga slomi po sredini i odbaci nekoliko koraka unazad i u trenutku dok bi neko udario dlanom o dlan, Ahmedbegovica se prva snađe i ujagmi, dok se konj u trku ustavljao na drugom kraju avlije, da uzme dijete i unese ga u kuću. Konj je uhvati krvavim očima i kao da ga to još jače rasrdi, ponovo krenu prema opruženom Ali-Kalimovom tijelu. Prope se gotovo do prozora kuće na zadnje noge i kao da razgazuje zmijsko gnijezdo ili vučji brlog, još jednom, svom snagom, udari prednjim nogama u prsa svog gospodara.

      Avlija se brzo punila vojnicima i komšijama. Oko mrtvog serhatbašinog tijela pravio se živi, šutljivi krug, a on raširenih ruku, kao da i mrtav ustavlja nekakvu veliku nevolju, odozdo s kaldrme, gledao ih je široko otvorenih očiju s duboko urezanim izrazom čuđenja u licu.

  —   Lijepa i čista smrt

  — prekinu nečiji glas opnu šutnje.

  —   Kakav čovjek, kakav čovjek, Murteze

  — klimao je jedan vojnik glavom.

       Serhatbašin seiz donese bošču u koju povališe mrtvog Ali-Kalima, a zatim ga poniješe da ga okupaju i pripreme za ukop.

      Još se svijet čestito ne snađe u toj nevolji i ne raziđe iz avlije, a iz Đolnagića štale, u koju su vojnici utjerali bijesnog paripa, odjeknu pucanj puške. Musa zatim izađe žurnakoraka, pa kad ugleda ukućane i Semsibegove sinove pred vratima, zastade, baci vrelu pušku pod noge i reče:

  —   Morao sam. Taj konj je pravo kurvanjsko kopile...

       Niko mu ništa ne odgovori i on tu šutnju shvati kao tešku osudu. Stojeći jednako na avliji pitao se stoje, u stvari, oborio olovom i koga je ubio? Svoju podlost i mržnju, ili Ali-Kalimovu čovječnost i hrabrost? Odgovora nije bilo.

        Ali, ko zna, možda je i ubio nešto? Nešto sasvim golemo što nije mogao dokučiti.

                                                                                                                            Muhamed KONDŽIĆ

**************************************************************************

           SJEĆANJA

       Kad sijede osvoje, kad unuci počnu zapitkivati i misli sve više bježati u prošlost, tada sjećanja naviru, oživljuju i opominju. Što više opominju, to je čovjeku milije da im se prepušta. Ne priznajemo da je nastupilo poodmaklo doba, da smo blizu bonusa. Lijepo nam je, prijatno i milo to repriziranje. Naravno, tu smo u glavnoj ulozi i svaka epizoda se završava hepiendom.  

        Ujarmljen ovom vodiljom i sam sam evo krenuo tim stazama, davno utrtim, davno zaraslim i zapuštenim. Goni me neka snaga, natjerava me da bacim svoja razmišljanja na papir, da nekom drugom razastrem neka sjećanja iz mladosti i da ih on sam koliko može i koliko hoće sagleda, uporedi , rastabiri, prihvati ili odbaci. Neko će možda tu naći i neki dio sebe, nešto što je do tada neopaženo, neprimjećeno i  nebitno bilo do tog trenutka.

         Ne baš tako davno, možda prije tridesetak i više godina (kako je sve relativno), pročitavši jednu moju pjesmu prijatelj mi reče da je tu ideju i poruku godinama nosio u sebi ali da nije nikada uspio da je realizuje na papiru. Možda sam imao malo vrjedniju i pažljiviju muzu, ne znam. Da se vratimo opet ovom prijatelju. Prvo da radi daljeg praćenja reknem da je sadržaj te pjesme posvećen  mojoj porodici iz djetinjstva, majci, ocu, sestrama i braći. Kako je sve u životu tako ispleteno sentimentom? Moj prijatelj nije imao sestara uopšte, suđeno mu je bilo da ima samo jednog brata. A ipak u toj pjesmi on je u mojim stihovima našao sebi i sestru, a možda i više njih. Zašto o ovom uopšte i pišem? Pa eto i to je potvrda rečenog na početku. Vraćam se, bistrim zamućene godine života, pokušavam stvari postaviti na prava mjesta po sadašnjim mojim kriterijima.  Naravno, sada kad imam jake žirante sadržane u broju ispraćenih ljeta i dočekanih lasta. Sada sam jači, samokritičniji i slobodniji.. Mora se priznati i osjećajniji. Za ovo posljednje “okrivljujem” unuke, njihove ručice, blage poglede i neiscrpne izvore pitanja.  

         Početak zapisa sjećanja pripada najdražem, najzaslužnijem i u ovim godinama najpotrebnijem biću. Kome drugom ako ne majci. Majka, pa puna i usta i srce. Nema tih riječi, malo ih je, nejasne su da mogu oslikati majku. Ona je jača, ona ostaje tajna za pravi zapis, opis ili prikaz. Majčino možemo da razumijemo samo u mislima, u sjećanjima, u svakom otkucaju srca i požutjelim slikama...

          Kad je jedne, nije bitno koje godine januar u bijelom ogrtaču jaukao dolinom ledom okovane Ukrine, kad je zapadnjak sa osojačkih i kalenderovačkih brda ledio krv u žilama, kad su se ljudi pozdravljali samo klimanjem glave, majka je na ovaj bijeli svijet donijela mene. Prvo muško poslije tri kćeri. Tada sam stekao majku a čitav život poslije spoznavao je. Teška, draga, čini mi se nerješiva enigma. Tek sada u zrelim godinama u potpunosti razumijem onu mnogo puta u mladosti slušanu rečenicu “Da nema majki, ne bi bilo ni budala”. Priznajem, malo nezgrapan kontest, pogrub izraz, ali istina kristalna.

        Ova grubost i težina posljednje riječi ne vrijeđa majku. Naprotiv, ona je glorifikuje, postavlja na pijedestal odanosti i požrtvovanosti. Majka ostaje zvijezda vodilja, majka i dalje čvrsto drži žezlo u nježnim rukama sa toplinom koja štiti, voli i opominje. Eh, majko!

       Bio sam u trećem učiteljske. Zavladala gripuština. Uhvati i mene. Taj dan nisam išao u školu. Bio sam prikovan za krevet. Dva mlađa brata bila su u školi, a ja sam se borio s temperaturom. Majka je bdjela i pripravljala mi  “lijekove”. Sjećam se kad sam posljednji put pogledao na sat, bilo je devet. Temperatura me savladala. Sklopio sam oči. Zaspao sam. Bilo je podne kad sam ponovno otvorio oči. Braća moja skupila se u uglu sobe, a majka je bila na istom mjestu uz krevet i plakala.

        Spazih tada promjenu na majčinom licu. Na njenim usnama pojavi se smiješak. Majčin smiješak je bio i ljepši i zagonetniji od Mona Lizinog. Majka je njime pozdravila moj povratak. Tek tada mi pogled pade na jastuk. Uz njega je ležalo više složenih novčanica. Znao sam da u kući nema novaca i da je penzija daleko.

       “Majko, šta je ovo?” pravio sam se nevješt. Znao sam da je bilo vrijeme da mi  “Oslobođenje” isplati prvi honorar. “To su tvoje pare. Malo prije donio poštar ”, reče majka obarajući pogled niz okvašene krajeve šamije.

        Sad sam ja, kao najstarija muška glava u kući, koji već zarađuje, a nije školu ni završio, pridižući se u krevetu sa teškim bolovima u glavi, rekao:

       “Pa daj da se kupi u kuću šta treba. Neka neko ode u granap”.

       Majci se ote glasan uzdah.

         Hvala, majko!                                                                                               Džemal Mujanović

**************************************************************************

          BORO MILIONER

         Bile su rane šezdesete. Petar Jović diplomirao, a ja sam preuzeo uredništvo “Mladog učitelja”.  Bio je to mjesečnik naše škole. Za današnje vrijeme kompjutera rad na kreiranju tog lista bio je težak, reklo bi se nivo kamenog doba. Moljakali smo da sakupljene radove neko otkuca na matrice, a zatim smo to uveče satima ručno umnožavali na šapirografu, sastavljali i povezivali listove. Ništa nam nije bilo teško kad je u pitanju bio naš list. Jedan od brojeva “Mladog učitelja” dospio je i do Borinih ruku. Preko svog brata Slobodana, koji je bio sa mnom u istom odjeljenju,  poslao mi je svoje pjesme na ocjenu. U to vrijeme mlađi su u meni vidjeli svoju prvu stepenicu u pisanju, ne samo zbog toga eto što sam bio urednik “Mladog učitelja” nego i zbog mnogih pjesama objavljenih u “Malim novinama”, “Plavom vjesniku”, “Našim danima”. Lično sam na Radio Sarajevu recitovao moju pjesmu “Čežnja”, snimljenu na magnetofonu. Nikada nisam volio javno nastupati.

          Bori sam napisao da su pjesme dobre, da treba mnogo čitati i tako to u tom stilu kao podstrek mladom čovjeku da nastavi da piše. Kasnije smo se  upoznali i prijateljstvo je rođeno. Mnogo smo toga zajedno uradili, zajedno doživjeli, zajedno se radovali svakom objavljenom tekstu. Podučavao sam u ga u pisanju onoliko koliko mi je moje iskustvo pružalo. Upornost mu  je bila izražena, a i danas ga drži istim intezitetnom.

           Pored želje za pisanjem Boro je volio i da slika. Na tom polju nije pokazao toliku upornost kao za pisanjem. Želja za afirmacijom, želja da nekom pokaže svoje radove, dovela ga je na ideju da izloži svoje radove. Ali gdje i kako? Našao je načina.  U Donjem Detlaku na groblju pored crkve postojala je poluprazna zgradica. To će Bori biti prostor za izlaganje njegovih likovnih eksponata. Trebalo je doći do Detlaka u to vrijeme kad nije bilo autobusa do Kalenderovaca, a od Tromeđe daleko. Krenućemo mi pješice. Put je interesantan, pa ću ga ukratko opisati. Kreće se iz parka kraj pošte, niz Srpsku varoš, pa, na uskotračnu prugu za Doboj. Prugom pričajući i čavrljajući do Kukavica  gdje pruga sa zapada skreće na jug. E, tu kraj Nikolaša na zapad preko rječice Bišnje, preko Meškovine u šumu na potok Havrljak, gdje ljeti vrije od poskoka. Sad uz brdo na Kalemik, kraj Bundavića šume  do Rapćanske škole. Tu se mora zastati i pogledati prema istoku. Pogled je zaista divan. Kota na kojoj se nalazila škola u Rapćanima je visoka tako da pogled prema istoku  puca na ravnicu, smještenu između miškovačkih i agićkih brda, Markovca, Babinog brda i kostreškog uzvišenja sa sjevera, a sa juga se uzdiže pobrđe Rapćana, Osojaca i Kukavica da bi se došlo do uzvišenja na kojima je većim dijelom smještena Derventa. Prema istoku, a zatim sjeveru  je ravan do Save. 

          Dalje se ide ispod škole, pa kraj vodenice preko Lupljanice dolinom pa uzbrdo blizu detlovačke škole na glavni put. Lijevo put vodi prema Kalenderovcima, a desno dalje u Detlak kroz Martiće sve do posljednjih kuća u Subotićima. U tom pravcu nedaleko nalazi se groblje i crkva i naravno, Borina galerija. Boro se potrudio da svoje radove lijepo postavi, dok sam ja nedaleko razgledao “ambarine”, te ostatke iz prošlosti. Da i o tome nešto kažem. Ambarine, nalaze se niže crkve uklesane u kamenu u dubinu  u obliku ćupa. Zvanično tumačenje naučnika u to vrijeme je bilo da su služili za smještaj hrane i da potiču još od Ilira. Danas se smatra da su mlađeg datuma. I danas, poslije toliko godina ne znam kako je Borina izložba bila posjećena. Mladost i upornost su  učinili svoje.

         Evo nas  nekoliko godina poslije. Sad smo Boro i ja bili već iskusniji, ozbiljniji, imali smo i dopisničke legitimacije “Oslobođenja”. Šetamo i razgovaramo.

         “Boro, jesi li prelistao “Arenu”?” “Nisam još. Ima li nešto?” “Ima svega kao i uvijek, a najviše onih srceparajućih reportaža. Međutim pročitao sam i nešto interesantno. “Arena” prenosi reportažu iz nekog italijanskog časopisa u kojoj stoji da američka kovanica od 5 centi iz 1911. godine vrijedi milione”.

        “Zbog čega bi vrijedila tako mnogo?”

        “Tvrdi se da je izrađeno samo pet komada”.

       “Ima li opis tog novčića, kako da se prepozna?”

        “Ima. Na aversu je lik Indijanca, a na reversu lik bizona”.

        Boro se malo zamislio, nasmiješio i hladno kao da se radi o prognozi vremena saopštio:

        “Ja imam taj novčić!”

        Zbunio me. Iznenadio. Ostao sam bez teksta.

        “Boro, jesi li ti mene dobro saslušao?”

       “Odlično. Ponavljam ti: američki novčić od 5 centi iz 1911. godine sa likom Indijanca sa prednje strane, a bizona sa zadnje. Je li dobro?”

       “Jeste. I ti zaista imaš taj novčić?”

       “Imam”, opet Boro zasu hladnoćom.

       “Ti si bogat čovjek, Boro. Moći ćeš kupiti i pisaću mašinu. Zamisli, Boro, danas je “direktorska” plata oko 100 hiljada,  ti ćeš imati više miliona”.

       Boro je ćutao i gledao negdje preko “Staklenika”.

     “Boro, napisaću o tome u “Oslobođenju” ali prvo moram da vidim taj novčić. Znaš da novinar mora da se uvjeri.” “Bez brige, idemo odmah mojoj kući”. Bez daha  strčali smo  niz strminu Zanatske ulice do Borine kuće. Zaista novčić je odgovarao opisu iz “Arene”.

       Istu noć sam uzbuđen napisao za “Oslobođenje”. U nedjeljnom broj u rubrici za numizmatičare osvanuo je moj naslov ”Da li će Derventa imati milionera?” sa detaljnim opisom novčića, njegove  vrijednosti i Bore kao posjedniku tog novčića. Naša radost nije dugo trajala. Putem “Oslobođenja”  mnogi su doznali za taj novčić i počeli se javljati da ga  posjeduju. Na kraju se ispostavilo da je taj novčić bio u redovnoj ediciji i da ima nisku numizmatičarsku vrijednost. Sve je to bila italijanska novinarska patka.

       Za utjehu sam Bori kasnije pričao da je postao milioner ali zajedno sa svima nama. To je bilo u vrijeme visokih inflacija kad smo svi imali milionske plate.

         Boro je cijelo vrijeme pisao. Danas obavlja poslove glavnog urednika jednog nedjeljnika.

                                                                                                                             Džemal Mujanović

                           *******************************************************************                  

            Bajka o "žalosnoj vrbi" i ukradenoj pegli

          U malom gradu plivajućih drobova po rijeci Ukrini iza lijevog gola i prostrtih ponjava na tek betoniranoj obali rastao je dječak neudebljan cijeli svoj život!?

          Pričali su u gradu da je uvijek volio djevojke koje su se odmah udavale za drugog, ali ne zbog njegove kilaže nego zbog ukradenog Jadro keksa u samoposlugi na Rampi??  Naime, trgovac Andrija je jednom ispričao trgovcu Šošeku, a ovaj nije htio dalje pričat', ali se ipak doznalo da je junak ove bajke bio keksoman i volio je ukrasti keks i to samo Jadro! 'Vako je to bilo i nije prvi put: Približavajući se samoposluzi iz pravca hotela u kojem je sjedio obrijan Smajičak i sam se čudio kako mu brada brzo raste, "žalosna vrba" kako ga prozvaše u gradu jedne plesne večeri ...... hele nejse, šta sam ono htio da napišem, ja, približavajući se samoposluzi iz pravca hotela, davajući znakove velike gladi, a želudac veličine graška tražio svoje, (keks) naš junak je ušao elegantnim korakom propraćen pogledom visokog Andrije!!?  Brzim pokretom ruke kliznu Jadro u hlače, ali ne lezi vraže zaboravi ga naš junak pokrit majicom, nego ostade keks napolju i to pola k'o produžetak njegovog polnog organa, a pola napolju i vidilo se samo ..' 'dro od teksta na keksu! Ščepa ga naš Andrija i reče da mu ne zna oca sad bi ga prijavio Ziji J. u SUP da ga ovaj obradi! Sutra u Derventskom listu (koji je tada imao dvije stranice) je pisalo "maloljetnik C. A.  ukrao keks koji nije bio inventarisan na zadnjoj inventuri u "Bosni" trgovačkom preduzeću pa je pušten zbog toga".

         Naš junak se družio najviše sam sa sobom u društvu Brane Suvajca, Ranka "koruge" i drugih učitelja plivanja po našoj čaršiji! Snjegovi su padali po gradu, a on je i dalje vodio platonsku ljubav sa mnogim djevojčicama iz grada koje su se svaki put udavale za drugog poslije njeznih dodira sa njim! U njegovom mršavom tijelu je bilo mjesta za sve plesove tog vremena, ali je najviše volio stiskavac i upravo taj ples mu je i donio nadimak "žalosna vrba" koji i danas ima, jer plešući sa svojim brzim udavačama je znao visiti na njima u plesu baš k'o vrba, a brze udavače su ga trpile jer je bio lahak u svom čitavom tijelu.

          Naš junak živi danas u zemlji Rene Descartesa i divi se njegovom filozofijom života. Zijo "bajlag" koji nikad nije volio peglu i nikad nije znao čemu ona služi je ispričao kako je naš junak peglao dio ulice od robne do Harmana!!?  Priča je zimska al'  je idilična i nackonalistička!?  Naime, Kantardžić II. Hidajetov nasljednik u romantičarskom prilazu gradu, je jednom sjedio ispred robne i vidio svojim očima našeg junaka kako bježi niz ulicu sa ukradenom peglom koja mu u jednom trenutku ispada iz ruke i dugačkom klizaljkom ode do Harmana i da nije bilo Želje Marasa koji je tu bio i dan i noć Boga ti pitaj dokle bi došla dole nizbrdo!

           Hele nejse, 'vako je to bilo:  u staroj učiteljskoj školi se slavio doček Nove godine i svega je bilo i cura i flekavih stolnjaka i povraćanja u ćurak jagnjeći ali Brano Aćimović se sjeća da nije bilo čaša. Naš junak požrtvovano kao i uvijek se ponudi sam da riješi taj problem, našto Bruno Felber bi malo skeptičan! Kantardžić II. ispriča svom bratu Kantardžiću III. da je junak ove bajke otišao u robnu da "nabavi" te čaše, ali ne lezi vraže, ugleda on na rafi i jednu lijepu peglu i marnu je dok si reko keks (onaj sa početka bajke)!!! Pegla mu se svidila jer je imala šnjuru od crne gume, ista šnjura kakvom je nastavnik Pala uder'o koga je stig'o kad taj napravi neki belaj u školi! I sad kad naš junak u Rene-ovoj zemlji pegla počesto sjeti se te pegle niklovane i shvati da u životu nije zlato sve sto sija!!

            Bajka ko i svaka ima svoju pouku "niko nije znao povratit za Novu godinu u jagnjeći ćurak (B. Aćimovića) ko naš junak al' samo kisele paprike, punjene kupusom"

                                                                                                     Damir Porobić - bosanski tornja                               

****************************************************************

          AHMET SEPETAR

          Okrenu Ahmet čaršiji leđa, namjesti punu vreću na leđima i korakom laganim, staračkim zaputi se kući. Ne žuri. Niti mu malo plače ni staro kašlje. Sam samcijat. Puta do kuće ima kao za jednu dobru lulu duhana. Kuće porijetke, još rjeđi oni koji ga selame ili mu se obrate. Voli Ahmet ovo pješačenje. Ono mu pruža mogućnost dugog, dubokog razmišljanja i sjećanja. Poveliku kamaru opanaka izderao je Ahmet utirući sebe u ovaj  poznati dragi put. Njime sjećanja naviru, kovitlaju se, blijede, sjaje,dolaze, nestaju. A evo ima pet proljeća kako mu u sjećanje dolazi žena Hajra i to uvijek ovdje, gdje počinje dračik hadži-Huseinov iza Selimove lipe. Uvijek tu. I to samo ona. Nasmijana, lica punog i lijepog uokvirenog u granama šamije. Posmatra je Ahmet sa šilteta  poslije ručka, grudi mu se nadimlju. Čini mu se da ima krila, da leti i da nikada više neće nogom kročiti na zemlju. Zašušti basma u prolazu, zapuhne Ahmeta vjetar, razgali ga. Hajra se na njegov pogled zarumeni, spetlja  kao da je jutros iz đerdeka. Hasan već trčkara, a Sabiha prohodava. Ahmetu puna kuća evlada. Svaku dragu sliku zna u zehru, svaki sjaj u Hajrinom oku, svaki pokret ruku oko jela, šivanja, pletenja. Ipak, uvijek prostrijeli njime neka ugoda, neki prijatni topli žmarci...

         I Hajra i djeca su davno preselili na ahiret. Opaka, zla bolest, koja zatra mnoge porodice u čaršiji, odnese i njih. Tada je Ahmet prodao kuću, napustio čaršiju i nastanio se na blagoj padini Ibrinac ispod šume kraj puta za Carevu goru, Grabik, Carevac i dalje. U čaršiju silazi samo kad treba da obavi kupovinu ili neki drugi posao  i,  ne daj Bože, kad pozove vlast.

        Vješt, spretan i okretan je Ahmet s nožem, sjekirom i drugim alatkama za obradu drveta. Zbog toga se okrenu da izrađuje držalice za sjekire, lopate, motike,  da pravi rogulje,  grablje a naročito su mu bili čvrsti, dugotrajni i lijepi sepeti. Sav se predavao tom poslu. Skoro uvijek sam, pričao je sa svojim alatom, sa pripremljenim komadima drveta i izrađenim ljepotanima.

          Kuća mala, prostor skučen. Ahmet je u sobi obavljao sve te poslove, pripremao drvo i alat, izrađivao i čuvao gotovo napravljeno. Nije nikada nosio robu da proda. Njemu su dolazili po robu. Priča se da ima mušterija  iz Klašnica, iz Kobaša, pa čak i s Koliba.

         Posao je takav da zaprzni čitavu kuću; drvenih spirala, iverica i trijeski  ima svugdje. Ali samo dok radi. Čim završi s radom, Ahmet počisti i pospremi kuću bolje od neke mlade. Samo jedan dio sobe uvijek je čist. Tu Ahmet obavlja namaze, redovno. U tim trenucima, kad duša treperi, srce drhti, zbog blizine Stvoritelja, Ahmet zaboravlja sve osim šaputanja ajeta i predanosti Allahu dželešanuhu.

         Petak. Tek što je otklanjao ikindiju, Ahmet ču konjsko rzanje i klepet točkova. Proviri kroz prozor. Fijaker se spustio skoro do njegovog praga. Kočijaš sitan, prosjed, sa nakrivljenim fesom ispusti bič na travu, pritrča da pomogne sići došljaku. Ahmet ga gleda s leđa. Vidi se kako je ugojen i obučen da je bogat. Okrenu se i Ahmet spazi debelo crveno nezdravo lice i veliki trbuh Atif-bega. Šta li ga je ovamo dovelo, pitao se Ahmet. Nema puške, ne ide u lov, za teferič kasno. A nikad mi u uvliju nije uš’o.. To se zbi samo jedan tren. Kao što adet nalaže, Ahmet izađe pred kuću. Atif-beg je otresao prašinu sa odjeće.

       “Selam alejkum, Atif-beže”, selami Ahmet.

       “Alejkumu selam, majstor Ahmete,” s osmijehom uzvrati Atif-beg. Pitao se

       Ahmet  zbog čega se beg uputio njegovoj kući, otkuda tolika pažnja, ljubaznost i poštovanje.

       “Merhaba, beže. Bujrum. Jest’ da radim, pa je poprznito al’ šta mogu”, pravda se Ahmet.

       “Merhaba, majstore nad majstorima.    Ne gledam ja na to, moj Ahmete, ne marim. Ne smije se čovjet stidit’ poštena posla. A lahko se to poslije očisti i pospremi.... Ako insan nije teške zadnje strane”.

        Pričajući beg uđe u sobu. Ahmet požuri da sa sećije poskida komadiće drveta, da napravi begu mjesta.

       “Nek’, Ahmete, nek’ , mi smo svoji. Elhamdulilah, ima se gdje sjest’. Nije to tako k’o što ti misliš. Tvoj pos’o je čist”, smjesti se beg na sećiju razgledajući Amhetovu sirotinju, bez ikakvog interesa . Učinilo mu se da treba to da čini i on to čini.

       “Ima l’ posla, majstore?” beg prekide muzevirluk zagledavši se u Ahmetove plave staračke oči, naborano lice, sijedu kosu i potamnjele ruke. Za čas mu se učini da je u iskrici Ahmetovog oka otkrio znak, da mu se ukazala neka tajnovita poruka da se odmah vrati u čaršiju, da ne ugovara nikakav posao sa Ahmetom. To bi samo za čas, dok iz neke dubine Atif-begovog begovskog bića ne kriknu opomena da se posao mora ugovoriti.

     “Pa, tako... Kako kad... Kad kome šta potreba, on i dojde, kupi i ode”, polahko je pričao Ahmet kao da se pravda begu, a u glavi mu se vrtjela samo jedna misao: šta hoće beg? Zna Ahmet da se gost ne pita za razlog posjete. On će to u njemu pogodno vrijeme i  na njemu pogodan način saopštiti.

       Ahmeta bubnu nešto, prodrma ga i šapnu:’Ponudi l’ ti begu kahvu?’

       “Ja, beže, ‘vako star i blentav nisam te ni pit’o jesi l’ za kahvu, brzo će, ima suharaka”.

       “Fala ti, Ahmete. Ja sad iza kahve. Nego, majstore, dojdo’ ti sa jednom nakanom. Treb’o bi s tobom ugovorit’ jedan pos’o. Al’ prije tog treb’o bi mi obećat’ da o tome nikom nećeš pričat’ i da nikom takav isti pos’o nećeš radit’ dok meni ne završiš. Šta veliš, majstore?”

       “Poso’o je pos’o. Kad kažeš da nikom o tom poslu ne pričam, ja neću ni pričat’.   

      “Dobro ću platit’. Preko cijene. Pošteno?”

      “Kako ti kažeš, beže”.

      “Kanio sam poslat’ nekog drugog ali pos’o je ozbiljan, a i takav da bi ti morebit’ pomislio da se taj šali s tobom u moje ime. Pa k’o jutros velim ja sebi, idi, Atife, majstoru Ahmetu, ti ćeš to njemu znat’ rastabirit’.Uh, jah”, otpuhnu beg.

      “A šta to, beže?”

     “Ohani, ba…Sad me čuj dobro. Neću duljit’. Čuo si, more bit’, da ja imam nekih poslova u trgovanju i sa Švabama. Oni su ti ala’selamet ljudi. Sve ih naše bosansko interesuje. K’o recimo, ja nikad ne bi’ ni pogled’o tamo neki panj u šumi. A Švabo? On uredi da se panj izvadi, očisti, ofarba i pošalje ga kući k’o neki ukras u aviliji. Jah, svašta. I tako, moj majstore, jedan Švabo sa mnom na pazaru vidio naš bosanski sepet. Svidio mu se kroj. Ima i kod njiha ali nisu ‘vaki. Eh, hoće Švabo, bosanski sepet i nema druge. Al’ ne ide. Svaki mu malehan. Hoće vel’ki. A tak’og nejma na prodaji. Uh, čekaj malo da predahnem. Uh,uh.... Jah, i tako ti se ja sjetim tebe. Odma’ sam pomislio, eh, Švabo, imaćeš vel’ki sepet! Majstor Amhet će ga napravit’”, otpuhnu beg i rupcem obrisa čelo.

       Čitavo vrijeme Ahmet ga je pažljivo slušao, vagao svaku riječ, rješavao zagonetke u   trzaju svakog  mišića na begovom licu. Beg mu ipak ostaje i dalje zatvorena knjiga.

       “Šta veliš, Ahmet majstore, da napraviš takav sepet?”

       “Kol’ki, beže?”

       “Pa...k’o recimo tri  ova naša mala, bosanska. Šta veliš?”

       “Hm, ohani malko, beže, da rastabirim”.

       “Samo ti tabiri, ti si majstor”.

       Ahmet je namjerno zatražio zastoj. Dobro on zna da može i takav sepet napraviti ali njega muči drugo. Treba mu vremena da prouči bega, da nađe čovjeka u njemu, da dokuči njegove namjere. Ni njegova  ni begova zarada nisu ga uopšte interesovale. ‘Daj, Bože, da se sve s hajrom završi’, zavapi u Ahmetu.

      “Mislim da ga uz Božiju pomoć mogu napravit’”, pogleda Ahmet bega ravno u oči. One ostaše mirne, malo zasjenjene i umorne, ali mirne. Nikakav znak, nikakva iskra.

       “Dobro, majstore. Da mi to skrajčimo: napravi sepet k’o naša tri, a ja ću platit’ za četir’. Je l’ pošteno?”      

       “Da nećeš plaho platit’,beže?”

      “Jok, majstor Ahmete, jok. Uh, uh. Jesmo li ugovorili? Jah, evo ti kapara”, spusti beg nekoliko novčića na sećiju i ustade.

       “Elhamdulilah, ugovorismo pos’o”, otpuhnu beg i napusti sobu.

       “Jah, beže”.

       “Rasime, je l’ hazur?” obrati se beg kočijašu.

       “Hazur, beže, hazur”, odvrati Rasim prateći bega do fijakeru.

       Dok se penjao do sjedišta fijakera, beg zastade, okrenu se Ahmetu i reče:

       “Pa mi zaboravili da ugovorimo vrijeme. Kaži, majstore, kad bi sepet mog’o bit’ gotov?”

       “Eto, beže, danas je lijepi petak. Pa u današnji dan, inšallah”.

       “Dobro, majstore. Eto mene ranije sa mojim ahbabima. Treba to prošenlučit’. Allahimanet, majstor Ahmete!”, sjede beg i duboko otpuhnu.

       “Allahimanet, Atif-beže”. Ove riječi dopriješe begu s leđa. Ahmet nije mogao vidjeti čudnu razigranost očiju i lukavi osmijeh Atif-begov. Ahmet na pragu, kočija jezdi čaršiji.

ooo00ooo

         Ahmet je sve druge poslove ostavio. Prihvatio se begovog sepeta. On mu je dao takvo ime. Marljivo je radio. Soba je bila puna pripremljenog drvenog materijala za sepet. Zbog veličine sepeta morao je u sobi neke stvari pomicati. Pleo je drvene kajševe, pritiskao ih, pario drvene dijelove i sepet je rastao i rastao. Nakon begovog odlaska Ahmet presta misliti o njemu. Sepet je bio na prvom mjestu. Njemu se sav predao dok je radio. I najzad u četvrtak pred akšam Ahmet s hajrom završi sepet. Bio je velik i lijep. Ahmetu se činilo da nije nikada niti će ikada više napraviti ljepši. Pospremi i počisti sobu, poskida sve stvari sa stola i tu upriliči begov sepet. Poslije jacije zaspao je gledajući sepet.

         Osvanuo petak. Ahmet poranio. Sve je u kući na svom mjestu, čisto i uredno. Oko kuće se nema šta ni raditi. Presložio je pripremljeni drveni materijal za sepete, sjekirišta, lopatišta, motičišta. Nije imao više šta da radi. Hodao je dolje gore po aviliji. Komšija nije imao da popriča s njima, a glavni put daleko od kuće. Ipak se šetajući smirio, predao uspomenama na ženu i djecu, moleći se i zahvaljujući Allahu.

        Četiri fijakera zatekoše Ahmeta u avliji. U tri je sa Atif-begom bila čaršijska gospoda, a četvrti je bio prazan. Nahrupiše u avliju. Ahmet ima nazva selam. Neki uzvratiše, neki ga samo pogledaše, a neki se nisu udostojili ni da ga pogledaju. Atif-beg priđe Ahmetu. Svi se umiriše i opkoliše bega i Ahmeta.

        “Ahmet majstore, je si li završio pos’o?”

        “Elhamdulilah, jesam, beže”.

       “Kad je tako, neću ga ni pogledat’, vjerujem ti na riječ. Evo ti plaćam za taj sepet. Rekao sam za četir’, ali neću, dajem ti para kol’ko vrijedi naših pet malih, bosanskih sepeta. Evo ti, majstore”, ispusti beg pare Ahmetovu ruku. Peterica čaršijskih došljaka radoznalo su slušali razgovor između bega i Ahmeta suzdržavajući se od smijeha koji im  je bio uočljiv na licima. Samo siroti Ahmet to nije primjećivao. Počeli su potiho da se došaptavaju i da govore kako nema boljeg majstora od Ahmeta, da ga treba još nagraditi, da mu treba još naći ovakvog posla. Ahmet je to i čuo i nije. On je gledao samo Atif-bega.

       “Majstor Ahmete, mi hitimo. Imamo posla. Naš je završen. De ti sad polahko ponesi taj tvoj  vel’ki sepet i stavi ga u prazni Asimov fijaker”.

        Kao da ne gazi šezdeset  petu Ahmet se trgnu i hitro uđe u sobu. Svi nagrnuše s nestrpljenjem na vrata. Bećir-beg, muzevir čaršijski, pade po prozoru. Ahmet uze sepet i krenu vratima. Mrtva tišina. Nema govora, nema pokreta. Noseći sepet ispred sebe i ne gledajući u vrata i ne sluteći ništa, Ahmet sepetom udari u zid i okvir vrata. Sepet je bio mnogo širi od vrata. Napolju poče smijeh. Ispočetka tih, a poslije glasniji i glasniji. Ahmeta uhvati znoj. Okrenu sepet i opet pokuša. Ne ide. Za inat vrata su i dalje ostajala uska. Vani se sve prolamalo od smijeha. Smijeh i kikot debele nadute čaršijske gospode punio je Amhetovu avliju. Još nekoliko puta Ahmet je pokušao iznijeti sepet. Bez uspjeha. Pogleda prozore. Ali ne može se ni tamo. Usko. Smijeh se orio avlijom. Kočijaši su kao nešto radili oko fijakera i konjske opreme i ćutali. Njima nije bilo do smijeha. Sažaljevali su Ahmeta.

        Kako je koji od smijača dolazio do zraka, tako je počinjao  glasno da govori čak i da podvikuje:

       “Atife, šta veliš, majstor nad majstorima?”

       “Hoću i ja takav sepet”.

       “Ahmete, izvali vrata”.

       “Nemoj, Ahmo,nemoj, bolje je pendžer”.

       “Jest dobar sepet, pola Beča more u njeg’ stat'”.

       “Jazuk za takvav sepet kad ne mere iz kuće”.

       Ahmet je u kući sjedio na podu. Zanijemio. Pošteno je radio, a na njega se sruči sve ovo, iznenada i teško. Nije mogao sebi doći. A napolju, smijeh i dovikivanja. Omer-begu smijeh dokundisao pa povraća. Sinan trgovac velikim rupcem briše i suze i slinavi nos. Mladi begović Sakib objema rukama uhvatio šljivovo stablo, drma ga muški uz glasan smijeh koji  prelazi u urlanje. Crven mu zahvatila lice, znoj probio ali nije odustajao. Mirsad-beg sav u suzama bacao je fes iznad glave, hvatao ga, stavljao na glavu, pa sve iz početka. Kočijaši se skupili, slušali  glasni, zlobni smijeh ovih oholih, dokonih, sitih ljudi, posmatrali njihovo bespotrebno znojenje, treskanje njihovih prevelikh stomaka, izbuljene oči, nedostatak zraka, crvena lica i vratove. Oni su njima bili smiješni, jadni i sićušni. Ozbiljnost ovakvog njihovog stava nije bila interes begova. Oni su se zabavljali na svoj samo njima poznat način ubijajući čovjeka u sebi.  

        Atif-beg se najmanje smijao, a ni riječ nije rekao. Kad je pogledao u sobu i vidio slomljenog Ahmeta kako sjedi na podu sagnute glave, u njemu kao da je nešto puklo. Munjevito mu kroz glavu sinu misao da je pogriješio, da je prekardašio u svojoj oholosti. Zašto je uz kahvu u Ibrinoj kahvi prihvatio prljavu igru ovih dokonih oholih čaršijskih bogataša da ovako nasramote, naruže i ismiju siromašna, poštena čovjeka. Na tren mu dođe da utrči u sobu, zagrli i poljubi Ahmeta, da ga zamoli za oprost ali begovski nam i jordam mu baciše mrenu i na oči i na srce. Zar on, Atif-beg, sin Rifat-bega, unuk Ali-bega, praunuk Osman-bega da traži oprost od ove skrušene, slomljene, uplašene, osramoćene fukare? Ne, nikada. Begu begovo, fukari fukarino.

      Ahmet je i dalje sjedio kraj sepeta pognute glave s lijevom rukom oslonjenom na njega. Suze su kvasile njegovu sijedu bradu

12. 01. 2004. Džemal Mujanović                                                                                                                                                                                              ********************************************************************************

           AVDO SLUGAN

            Dženaze povorka polahko krenu. Podiže se tabut sa mejtom i nastavi put na ramenima ljudi. Svaka dva tri koraka nosači tabuta su mijenjali leđa. Bilo ih je raznih, od starih, povijenih do krupnih, mladih. Sva su pripadala jednoj povorci; imala su jedan cilj: dopremiti mejta do kabura. Uz tiho učenje i šuštanje haljinke pri promjeni nosača tabuta, u mislima se prisjećalo umrlog.

            Rodio se u hladni januarski dan. Otac, Ramo i majka Ismeta, sirotinja. Dadoše mu ime Avdo. Ismeti se ne dade. Avdo ne namiri ni godinu, a ona se preseli na ahiret. Dijete preuze njena sestra Izeta. Kad Avdo krenu u mejtef, oca mu Ramu zanese i odnese nabujala Ukrina. Nikada njegovo tijelo nije pronađeno. Dijete je raslo kod tetke Izete. U desetoj ga dadoše u najam Mahmutu, bogatom kalamaru. Radio je sve što su mu zapovijedali i što je mogao i što nije. Niko ga nije pitao.

            Mahmut je visok, koščat, krupan i jak čovjek, sa dugačkim rukama, velikom glavom. Guste, dugačke obrve uvijek su bila sklupčane u čovor između očiju. To je pokazivalo njegovo unutrašnje stanje. Bio je ljut, naprasit, ohol i obijestan. Radi nekog njegovog zadovoljstva nije mu bilo ništa u prolazu opaliti nekom od radnika ili najamnika šamar, nekog sagnutog kopača ili ženu iz komšiluka što taj dan radi kod njega odalamiti štapom. Vrlo je slabo govorio i kad je to činio, govorio je kroz zube jedva otvarajući usta. Moglo se više nagađati šta govori nego razumjeti. Ljudi ga nisu voljeli. Više su ga se plašili. Ćutali su, jer su od njega zavisili. Ako ih ne pozove na neki posao, nema ni te kile brašna ili graha kolika je bila nadnica. Podnosili su uvrede, psovke, pa čak i udarce ili šamare, samo da djeci obezbjede nešto hrane.

          Pored toga što je imao zemlju, bavio se i kalamarenjem. U avliji se bile tri kuće, od toga jedan čardak na sprat i dvije štale: jedna za konje, a druga za krave. Sa svojih pet sinova razvio je trgovinu na veliko. Unajmljeni momci su stada goveda ili dželepe konja dogonili iz okolnih gradova, a najviše preko Save iz Slavonije. Velika strast mu je bila trka konja koja se svake godine održaavala na Ilmanu kraj Ukrine. Uvijek je za trku imao posebno grlo i posebnog jahača. Nije ga toliko interesovala nagrada koliko saznanje da će čitava čaršija, pa i dalje da priča da je Mahmutov konj pobjedio na trakama. To mu je hranilo njegovu bolesnu sujetu i podsticalo osjećaj veličine, lažni nam i jordam.

        Žena Šuhra mu je bila slična kao jaje jajetu. Cicija i prokletinja. Samo Avdo zna koliko je puta ostao bez ručka. Neko ga zaposli, on se zadrži, ručak se obavi i kasnije kad  šapatom zamoli da mu daju jesti, ona mu samo kaže: ''A gdje si bio? Mi na tebe zaboravili. Tvoj ručak smo dali ćukama. Hajd, strpi se, sa'će i večera''. I Avdo se okrene, gladan nastavi drugi posao. A Šuhra ili se nije sjetila ili nije htjela da se sjeti da mu da komad pogače i sira. I to bi bilo dovoljno. Ne, ništa. Čekaj večeru.

          Sinovi su na babu. Kinjili su najamnike, a međusobno se trvili oko toga kako od babe iščupati koju paru.

         Dženaza stiže na mezarluke. Tabut spustiše na mjetaš. Mladi imam je ozbiljnijim glasom od svojih  godina tražio da se načine safovi. Malo pomalo i safovi se središe. Sedamnaest safova Avdi sluganu (kako ga neko prozva), jetimu, sa nepunih petnaest godina. Kad imam upita džematlnije hoće li halaliti Avdi sluganu, svi u glas odgovoriše da hoće, pa čak i oni na sokaku koji još nisu ušli u mezarluke.

          Avdo je radio od jutra do mraka. Najviše oko stoke. Spavao je na štali i ljeti i zimi. Volio je stoku. Noću je pričao sa kravama i konjima. Zimi su oni svojim puhanjem grijali Avdu. Više gladan nego sit ostade Avdo kod Mahmuta skoro pet godina. Navikao je na sve. Mislio je da tako mora biti i gotovo. Boljeg nejma.

          Već tri mjeseca u dnu štale je svezan mladi vranac po imenu Soko. Konji dolaze i odlaze, a on ostaje. Zna Avdo da Mahmut Sokola priprema za trke. Naredio mu je kada i koliko zobi da mu daje, da ga poji i timari. Zna Avdo šta treba raditi sa Sokolom kad ga jahač Murat vrati poslije vježbanja u štalu. Avdo je volio Sokola ali ga se plašio. Ni sam nije znao zašto. Soko je bio miran. Slušao je Avdu.

         Za mjesec dana će na Ilmanu trke. Mahmutu je kost u grlu Kadrija zvani  Kalješa i njegov Zekan. Ima dobrog jahača. Dovede ga čak iz Semberije da na trkama jaše njegovog Zekana. Da nema Kalješe, trka bi bila već njegova, Mahmutova. Ali tu je Kalješa. On smeta. To je Mahmuta bockalo dok je odbijao dimove iz čibuka iznad vrele kahve i mangale. Kako spriječiti Kalješu? Kako da ne dovede svoga konja na trku? Ostali konji su ništa za njegovog Sokola. Mahmut će naći načina da spriječi Kalješinog konja da trči.

          Završavajući dženaze namaz džematlije su predavale selame i spuštali ruke. Mnogo ruku se podiže i okrenu prema nebu. Učila se Fatiha. Nigdje glasa, nigdje šuma, kao da su se svi i sve šutnjom opraštali od Avde slugana. Pošto nije imao nikoga od bliže rodbine, a da su odrasle muške glave, džematlije se složiše da ga u kabur spuste kaburdžije Fadil i Mirsad. Poredaše daske u kaburu i zatutnji ilovača podsjećajući  svakoga  da će svi tim putem poći.

ooo000ooo

         Osvanuo je i posljednji petak u mjesecu maju. Konjske trke na Ilmanu. Još od ranih jutarnjih sati, a neki još juče, postavljaju i grade salaše, kolju i peku janjci, dovozi sitna roba, skupljaju se cirkusanti i svi oni bez kojih ovaj skup ne može. Prostrani Ilman se na svim mjestima van staze šarenio. Sve je bilo spremno za prijem posjetilaca i učesnika. Već poslije ručka skupilo se dosta svijeta. Bilo je dosta naroda i preko Ukrine na Čiplacima na potočanskoj strani.

        Mahmut je već sjedio u hladovini na uzvišenju ispod Ademovog jasena. Donijeli su mu i mangalu. Ibrik je već na njoj. Na Mahmutovom licu se nije moglo iščitati šta smjera niti kakvog je raspoloženja. Da je bilo prodrijeti u njegovu dušu vidjelo bi se da likuje. Postigao je svoj prvi cilj.  Našli su mu nekog Šabana iz Doboja, koji pozna trave. Platio mu je da Kalješinom konju da travku i da ga onesposobi za trku. Dao je dobru paru. Šaban je uspio u svom naumu. Sad samo treba trka da počne.

         Poslije ikindije narod navali. Nagrnuše ljudi, žene djeca sa svih strana, kroz dva sokaka što vode na Ilman, niz Ukrinu, uz Ukrinu, preko Ukrine.

       Džematlije su sjedile na travi ili čučale dok je imam učio ''Kul hu valahu...". Niko od džematlija nije na dženazi vidio ni Mahmuta niti ijednog njegovog sina.

         Uhaberiše Mahmutu da se Soko uplašio, oteo Avdi i da ga je ubio. Kad je to čuo Mahmut se prvo malo brecnu, a zatim mirno kroz zube procijedi: ''Šta mu ja mogu? Što se nije čuv'o?''. Nakon toga okrenu se i reče najstarijem sinu Salihu: ''Trk. Nađi mi Sokola kako znaš. Trka će brzo početi''.

         Dok je Salih Mahmutov žurio da nađe konja, dotle se u mahali na sokaku skupilo naroda pokraj krvavog mrtvog Avde. Soko je malo dalje mirno pasao uz Bajrinu ogradu. Selim, kod čije kuće se desila nesreća, priča kako je sve vidio:''Vidim ja sve evo k'o sada. Ide slugan niz sokak i vodi Mahmutovog konja. Konj lijep, miran. Niko se nije nad'o ovakom belaju. Odjednom iz Alijine avlije izleti Šargo pa navali na konja. Konj se uplaši, trgnu se, ote se iz sluganovih ruku i prope se na zadnje noge. Avdo se zbunio,  uplašio pa ne zna ku' će. Ha, 'vamo, ha tamo i konj ha 'vamo, ha tamo. Ne zna gdje da spusti prednje noge. To potraja  dok konj ne klonu i nogom ne udari Avdu u glavu. Namah je bio mrtav. Alahrehmetejle''.

         Mahmut je zadovoljan. Soko je doveden. Trka može početi. Avde slugana nije bilo ni u podsvijesti.

        I napokon trka je počela. Murat se pripio uz Sokola; bili su jedno. Odmah je počeo da vodi. Trebalo je optrčati čitav krug. Kalješin Zekan je dobro počeo ali je već poslije stotinjak metara počeo zastajkivati. Gubio je snagu. Mahmut je likovao. Odmah iza Sokola nalazila se kobila Ragiba Ciganina, koju je jahao njegov sin Osman. Bila je dobra i brza ali nije bila dorasla Sokolu. Mahmut je zadovoljno srkao kahvu i dumanio iz čibuka. Opet će pobjediti. Neka svi čuju i znaju. Na stotinjak metara prije cilja iznenada se Soko saplete i u trku pade. Murat je preletio preko njegove glave i dugo se kotrljao po travi. Murat je ustao na noge. Soko nije. Obje prednje noge su mu bile slomljene. Kroz cilj je prva prošla kobila Ragiba Ciganina. Mahmut je od bijesa bacio mangalu i počeo da mlatara rukama i tuče štapom. Svi su se brzo razbježali.

        Jedini od džematlija koji se usudio otići Mahmutu i pitati ga gdje da smjeste mrtvog Avdu do sutrašnje dženaze bio je Haris, Mahmutov dalji rođak. Kad mu je to saopštio, Mahmut mu je rekao da ne zna ni on, ali da ga u njegovo ne donose. Mujo, čaršijski hamal, predloži da ga smjeste kod njega. Ima jednu sobicu, a sam je. Tako i uradiše. Salko i Mesud ponudiše da džabe naprave tabut i bašluke, Ismet će pripremiti kaburske daske, a trgovac Arif ćefine. Mirsad i Mahmut će od sebe iskopati kabur.

        ''Elif, lam, mim...'' učio je imam. Dženaza je završila. Ljudi se razilaze. Još poneko obilazi mezare svojih i uči Fatihu. Imam je kod mezara. Napokon mezarluci ostaše prazni. Svi su otišli. Ostao je samo slugan Avdo sa svojih nepunih petnaest godina.

16. 07. 2005. god                                                                                                      Mujanović Džemal